O stvaralačkoj pretenziji

napisao Tomislav Pavelić

PDF Download: Klikni ovdje.
 

Râna savršenstva, vi miljenici stvaranja,
grebeni gorski, praskozorni vrhunci
sveg stvorenog, pelud rascvalog božanstva,
zglobovi svjetlosti, hodnici, stubišta, prijestolja,
prostori od bitnosti, štitovi od naslade, meteži
burno ushićena čuvstva i odjednom, pojedinačno
zrcala: koja vlastitu odstrujalu ljepotu
ponovno crpe u vlastito lice.

 

Nameće li se i vama, barem ponekad, kad puni vjere u smis­lenost svoga autorskog napora stvarate (potajno se nadajući dosizanju Djela, u slavu Boga, Univerzuma, Umjetnosti, Čov­jeka, Naručitelja ili tek Sebe), nelagodna misao da ste čudak, pomalo nalik dekadentu Rilkeu koji u ovim stihovima snatri nad ‘ranim savršenstvima’? Kad ispunjeni ‘metežom burno ushićena čuvstva’ oblikujete svoje ‘praskozorne vrhunce sveg stvorenog’, povlačite li se od svijeta? Činite li tako zato što intuitivno znate da je osama, poput onih Rilkeovih u Duinu ili Muzotu, nužan preduvjet za dosizanje mentalnog stanja koje omogućuje istinsko stvaranje? Ipak, čini li vam se također da, dok bezrezervno smišljate i gradite svoje ‘prostore od bitnosti’, tek upućujete, poput njega, ‘elegične stihove’ svijetu koji na očigled nestaje, naprosto zato što se istrošio? Jeste li i vi uznemireni sviješću da se uporno obraćate jedino nestalnoj utvari Umjetnosti (Smisla, Cjelovitosti, Ljepote...), koja je krhkija čak i od sna nečiste savjesti?

 

Grofica Marie von Thurn und Taxis je 1912. godine veliko­dušno ustupila svoj dvorac Duino kraj Trsta Rilkeu da u nje­mu, na miru, samuje i stvara svoje elegije. Udomila ga je, privre­meno, jer su je njihovi povremeni razgovori nadahnjivali, no ponajprije zato što je smatrala da je to njena dužnost jer je njegov doprinos ukupnim duhovnim dosezima svijeta nepro­cjenjiv. Koliko se današnjih Autora, bez obzira na medij u kojemu djeluju, može pohvaliti ne samo takvim mecenama, nego prepoznavanjem svog djela kao bitnog sastojka u mo­zaiku ljudskosti? Štoviše, koji se umjetnik, ili djelo danas smatra toliko značajnim duhovnim dosegom zajednice da mu se povjerava visoka uloga lučonoše? Nedvojbeno, i danas nastaju velika djela i postoje bitni autorski opusi, no čini li vam se da je danas već i samo spominjanje apsolutnih dosega pretenciozno, čak neumjesno, jer kao da implicira postojanje eteričnog značaja umjetničkog djela. ‘Pelud rascvalog bo­žanstva’ se danas, eventualno, tolerira tek ako se uklapa u ne­ku od marketinških ‘naj’ kategorija, kojima nas hrani dnevni tisak, pri čemu je poželjno da je tvorac tog ‘peluda’ svoju umotvorinu dobro naplatio i tada ga se respektira. Rilkeov ‘pelud’ postao je tek jednom od roba pa je jedini smisao koji mu se priznaje onaj tržišne vrijednosti. Bezrezervna autorska predanost te, naročito, sklonost ‘mlaćenju prazne slame’ ovih su dana jedino karakterne mane; to je nešto što poslovno osviješteni ljudi, ili barem prizemljeni u realnost, izabiru previdjeti s prešutnim gađenjem. Iz takve se perspektive već i sâmo prizivanje Rilkea, kao stvaralačkog ideala, mora činiti krajnje pretencioznim. Čemu bi nas mogao poučiti Rainer Maria Rilke, vjerojatno najbolji pjesnik pred Prvi svjetski rat? Koji bi nam smisao mogao razotkriti on, boležljiva individua koja dokonim građanima predapokaliptične Europe, samo za naknadu hrane, smještaja i malo razumijevanja, poetski govori o ‘životu u krugovima koji se šire’? Priznajem, pretenciozan sam. No, ipak, ima li svaki autor koji iskreno, pošteno i otvoreno pristupa svom stvaralačkom djelovanju svako pravo na takvu ambiciju, da unutar vlastitih i danih mu mogućnosti svjedoči drugima, koji to možda naprosto ne mogu, svoju svijest da djeluje, jer živi unutar krugova koji se šire? Naime, u tome se sastoji taj pretenciozni autorski pokušaj. Smije li se imati tu pretenziju, a pritom ne biti etiketiran ‘pretencioznošću’? Možda je problem ne samo u riječi, nego ponajviše u tome što smo (olako) prihvatili da je reći nekome da je ‘pretenciozan’ postalo ravno najgoroj uvredi. Meni je to osobno, jer nastojim autorski djelovati i jako mi je bitna umjetnost, neprihvatljivo. Zašto ne pokušati, rekao sam – unutar danih i vlastitih mogućnosti, dohvatiti ‘pelud rascvalog božanstva’ ako pritom kao arhitekti, primjerice, pošteno obavljamo postavljeni nam zadatak? Sasvim je jasno da ne mogu svi biti Rilke ili Corbusier pa, možda, ni biti Autorom, ali autorima bismo baš svi mogli biti. Opravdana nevjerica u mogućnost dosizanja apsolutnih vrhunaca Djela ne bi trebala biti izlikom za apriorno odustajanje. Možda se nedovoljno često dohvaća Rilkeov ‘pelud’, no smisla i ugode a naročito pomaka iz početne pozicije, i za autora i za korisnika, bi moglo biti. Naime, to je sva ambicija, ili pretenzija, potrebna da se dohvate krugovi u kojima nam je svima dano živjeti, ako to želimo; jer ako se samo radi o zarađivanju ‘kruha svagdanjeg’ ili, suprotno, o vlastitoj koristi ili samopromociji, onda za to ima i lakših načina od bavljenja umjetnošću; a arhitektura jest jedna od umjetničkih grana; ili to ona, barem, može biti.

 

Vjerujem da svako javno djelovanje i/ili iznošenje stajališta nosi sa sobom i moralnu obvezu sagledavanja mogućih posljedica tog istupa. Naravno da se posljedice razlikuju od slučaja do slučaja, ovisno od motiva i širine utjecaja pojedinačnog djelovanja ili istupanja. Društvena koncepcija snošenja moralne odgovornosti podrazumijeva postojanje etičkog okvira unutar kojega se može razlikovati pozitivno od negativnog, tj. prihvatljivo od neprihvatljivog djelovanja. No, to vrijedi samo za društveno osviještena bića. Mi, djelatni arhitekti, koji s pravom, jer se za to cijeli život pripremamo, pretendiramo oblikovati ne samo prostore svojih neposrednih naručitelja nego doslovce sve prostore, ne možemo, štoviše ne smijemo, djelovati iz pozicije društvene neosviještenosti. Nama bi dosizanje takve osviještenosti trebalo biti preduvjet za djelovanja. Zato sam, razmišljajući o svom prilogu za ovaj broj Orisa, koji daje pregled aktualnih zbivanja na domaćoj arhitektonskoj sceni, pomislio na Rilkeov ‘pelud rascvalih božanstava’ i ‘zglobove svjetlosti’; pomislio sam na to jer su ovo, u ovom trenu i ovdje, novosti koje imamo za predstaviti. Nadam se da je suvišno isticati, no ja ni implicitno ni eksplicitno ne iskazujem sumnju u izbor predstavljenoga, tj. ja vjerujem da su to vrijedna arhitektonska djela. Međutim, ono Rilkeovo ‘pojedinačno zrcalo’ ne odražava samo ‘vlastitu odstrujalu ljepotu’, tj. autora, nego također stvarnost svijeta u kojemu živimo. Ova naša se bitno razlikuje od većine djela, ili Djela, koja pokazuju gotovo sva ‘zrcala’ stručnog, a pogotovo najšireg tiska. Realnost je siva, a to su tek svijetle točkice u njoj. Uistinu, neke od tih točkica bliješte do nepodnošljivosti, no time samo još jače prokazuju sivilo cjeline. Zato sam donio dva preliminarna zaključka. Prvo, da ne smijem zatvarati oči pred realnošću takvom kakva jest. Često se kao glavni uzrok (arhitektonskog) sivila (koje nas ‘pretenciozne’, ili tek nesklone sivilu, opsjeda do nepodnošljivosti) navodi nedostatak novca – ‘lako je tebi baviti se ‘autorskom arhi­tekturom’ kad su ti investitori bogatuni!’. Znači li to da se, primjerice, bez skupocjenih sanitarnih uređaja ili pomodnih podnih obloga, tj. bez arhitektonske izražajne ‘svile i kadife’ ne može raditi ozbiljna autorska arhitektura? Znam, vidimo to po časopisima, može se u Africi, ali, pitam se, zašto ne može i u Klanjcu ili Zagrebu, jer i projekte za ‘sive’ zgrade, a ne samo za ‘pretenciozne’ netko plaća. Istina je, investitori su nam postali učestalo ‘divlji’ i imaju nerazumne prohtjeve. Ali, ipak, jesu li baš svi i uvijek takvi? Zar nije bilo mjesta čak ni za malu pukotinu u toj nepodnošljivoj stvarnosti da se kroz nju provuče barem ‘p’ od Rilkeova ‘peluda’? Nažalost, nije stvar u nedostatku novca, nego u uništenosti svake ambicije prema ‘a’ od autorstva, tj. prema arhitekturi. Vremena su nam svima teška, kredite treba vraćati, sve se svelo na ‘kruh svagdanji’. Depresija je najopakija bolest današnjice, no zar su uistinu gotovo svi ‘diplomirani inženjeri arhitekture’ oboljeli od nje pa nemoćno odustaju od svake pomisli na ‘slatku bol’ autorstva? Je li danas autorstvo, kao individualni čin preoblikovanja slike svijeta pomoću nove stvarnosti djela, posve besmisleno? Zbog čega je dosizanje svijesti o mogućnosti vlastitoga šireg smisla (šireg od prihvaćanja uloge konzumerističkog kotačića) ili, pak, o relativnosti vlastite pozicije (svim opravdano stečenim društvenim pravima usprkos) postalo smetnjom? Zašto je autorski čin izjednačen s iritacijom, s izdajničkim podsjetnikom na to da smo, na kraju, svi tek dijelom ‘krugova koji se šire’? Kako je došlo do toga da se ‘autorstvo’ poistovjećuje s pretencioznim čudovištem? Tko nam je, gotovo svima, poturio tu floskulu?

 

Zbog svega sam toga izveo i drugi zaključak – moram pisati o uratku (a ne o djelu, ili Djelu, kad je to već zastrašujuće dekadentno) nekoga respektabilnog kolege arhitekta koji je da bi djelovao unutar danih mu, razmjerno nepovoljnih, okolnosti svjesno odustao od inzistiranja na autorstvu. Nedavno su mi prijatelji (u smisao čijih autorskih djelovanja nimalo ne sumnjam) pokazali svoje sadašnje uratke. Kažem ‘uratke’ zato što oni sami otklanjaju mogućnost da su to ‘djela’, a kamoli ‘Djela’. Ta njihova osviještenost je važna jer im je, gotovo svima, velik dio profesionalnog djelovanja rad na obrazovanju novih arhitekata. Zašto su me, u tolikoj mjeri, privukli ‘marginalni’ uraci Ive Letilović i Igora Pedišića, tj. Petra Miškovića i Tončija Žarnića? Zašto svoju pažnju usmjeravam na te skromne intervencije, na ‘sklepan’, štoviše privremen, prostorni sklop za izlaganje u Zadru i na neznatno preuređenje tek jedne crtaonice na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu? Naravno da ima, i kod nas, važnijih arhitektonskih intervencija (da ne spominjem djela ili Djela). Ova ‘djelca’ ističem zato što nedvojbeno poništavaju (malodušne) argumente za odustajanje od ambicije (pretenziju ne treba ni spominjati) svih onih koji proizvode sivilo naše arhitektonske stvarnosti. Za autorsko djelovanje nisu potrebni ni (veliki) novci, ni naročito nadahnut investitor. Potrebna je, ponajprije, sposobnost točnog iščitavanja, te posljedično prihvaćanja, trenutka – i vlastitog i najšireg. Nadalje, potrebna je autorska dosljednost, od koje se nema razloga odustati kad su okolnosti manje izdašne ili nepovoljne. Autorstvo se, kao prepoznatljiv rukopis, uvijek sastoji i od ‘božjeg dara’ i od naučene metode rada. Bez obzira na to je li više intuitivan (pa češće teži stvaranju oblika i ugođaja) ili racionalan (pa preferira strukturalnost i općenito uvođenje reda unutar zadanog okvira djelovanja), autorski pristup se uvijek očituje kroz sposobnost da se izrazi, neovisno od uporabljenih sredstava i veličine zahvata. Neblanjane daske, tipski elementi građevnih skela i obična žičana mreža nisu ‘dobri’ zato što su baš to izražajna sredstva koja su trenutačno pomodna (jer je to neki arhitektonski ili dizajnerski fashion guru proizvoljno odredio), nego zato što su naprosto dio ukupnih dostupnih izražajnih sredstava, onaj koji je u konkretnom slučaju bio jedini dostupan. Za recikliranje zatečenih elemenata, u drugom primjeru, vrijedi isto. Ispravnost, tj. učinkovitost tih odluka ne potvrđuje neki bogomdani arbitar, nego sâm prostorni sklop koji je stvoren, jer to je ono što bismo mi trebali raditi, učinkovite i nadahnjujuće prostorne sklopove, a ne marketinške artikle. Oba ova ‘djelca’ su nepovoljne financijske okolnosti i razmjernu nevelikost zahvata nadoknadila povećanjem metodološke osviještenosti. Arhitektonsko autorsko djelovanje je ponajprije mentalni proces, pomoću kojega se dani ulazni parametri uporabom raspoloživih sredstava oblikuju u dosljedan i zaokružen prostorni sustav pa, kako zadovoljavaju te parametre, ja oba ta ‘djelca’ shvaćam autorskim uracima. Tim prije što su si oba autorska tima ‘priuštila’, a mogla su to jer nisu podcijenila dane im mogućnosti, i malo ‘šlaga’, tj. minimalno autorsko djelovanje koje nadilazi uskoću postavljenoga projektnog zadatka. Kod Ive Letilović i Igora Pedišića to se najviše očituje u zaigranom oblikovanju spojnih prostornih segmenata, cezura među jasno strukturiranim izložbenim jedinicama; kod Petra Miškovića i Tončija Žarnića to je uporaba, gotovo na tragu Vaništine konceptualnosti, srebrne boje kojom oni određuju ‘horizont’, ispod kojeg se nalaze fragmenti osobnih radnih mjesta, dok se iznad njega pogled širi na grad, ili ostatak fakulteta. Rilkeovi sveobuhvatni krugovi su, bez obzira na to što je on do njih došao umjetničkim kontempliranjem u samoizolaciji a ne znanstveno utemeljenim eksperimentima, nepobitna činjenica. Isto tako, činjenica je da mi u njima živimo; i radimo, onoliko autorski koliko nam to mogućnosti dozvoljavaju te onoliko kolika nam je ambicija, tj. autorska pretenzija.